Kraj godine uvijek nekako zove na zbrajanje. Uobičajena retrospekcija, prekopavanje slojeva koji su se tijekom mjeseci nataložili, arheologija vlastitog života. Pregledavamo što je ostalo od nas, što smo uspjeli sačuvati, što smo uspjeli izgubiti.

Postoje datumi koji ne mijenjaju svijet izvana, ali iznutra znače sve. 21.12. je moj podsjetnik da čak i nakon najduže noći uvijek krećemo prema svjetlu.

Nitko te ne pripremi na to kako izgleda kad se svijet raspadne tiho, bez zvuka, bez tragova izvana. Samo ti i težina koja se nastani u prsima i dani koji prolaze dok pokušavaš izgledati kao da si dobro. Nitko te ne nauči kako ponovno disati, kako pronaći smisao u onome…

Nosimo puno više nego što mislimo – ne samo u torbama nego i u glavi. Predmeti, odnosi i želje često postanu nevidljivi teret koji nas usporava. Ponekad tek kad nešto pustimo, shvatimo koliko smo mjesta oslobodili. Naš prostor, baš kao i misli, zna postati prenatrpan stvarima “za svaki slučaj” i…

U jedan običan utorak ova poruka je unijela svjetlost u moj dan: "Samo da znaš – mislim na tebe." Bez razloga, bez očekivanja. U svijetu gdje često komuniciramo s ciljem, ovakve poruke postaju dragocjene. Iskrene, tihe potvrde da netko misli na nas, bez da išta traži zauzvrat. Možda baš danas…