Budimo se uz zvukove nepoznatih ptica, u prekrasnom okruženju poput malog botaničkog vrta. Iako je ugođaj takav da bih rado ostala uz bazen i uživala u svemu tome cijeli dan, čekalo me još nešto puno bolje. Tuk tuk vozač bio je spreman krenuti u smjeru dugoočekivanih mističnih ruševina. Odabrali smo smjer suprotan onome kojim se kreću gotovi svi turisti pa smo tako sve lokalitete posjetili sami ili s jako malim brojem ljudi. Izbor se pokazao savršenim, bez gužve i često u potpunoj tišini.
Kompleks hramova Angkor Wat
Riječi postaju suvišne pred veličanstvenošću onoga što oko obuhvati. Kompleks hramova Angkor Wat, monumentalnih i grandioznih, izaziva bezvremensko divljenje. Teško je pronaći riječi koje bi dočarale doživljaj hodanja među tim drevnim zidinama. Osjećaj poniznosti miješa se s čuđenjem i nameće pitanja i razmišljanja o znanju i mudrosti ljudi koji su ugradili svoj život u ovaj kamen. I zahvalnosti što smo u mogućnosti otkrivati i cijeniti ljepotu tog dragocjenog nasljeđa. U ovom trenutku dodirnuti možemo samo kamen, a mašta nas vodi puno dalje, u daleki svijet stvaranja ovog remek djela.
Najveća vjerska građevina na svijetu, Angkor Wat, ostavlja dojam veličine koja se ne može svesti samo na brojke ni tehničke podatke. Njegova snaga leži u simbolici, u tišini koju zidovi nose, u savršenoj ravnoteži prirode i svetog prostora. Jarak koji ga okružuje zamišljen je kao ocean, granica između ovozemaljskog i božanskog, dok se pet središnjih tornjeva izdiže poput vrhova mitske planine Meru – središta svemira u hinduističkoj mitologiji.
Šetnja kroz stoljeća
Šetnja između tih tornjeva i hodnika, od kojih je svaki ukrašen tisućama reljefa, otkriva posebnu ljepotu, preciznost, znanje i snagu civilizacije koja je znala kako vladati i prirodom i vremenom. Na močvarnom tlu, gdje bi sve drugo tonulo i propadalo, Kmeri su uspjeli podići nešto što je prkosilo nestalnosti zemlje i vremena. Kamen po kamen, prenesen s udaljenosti od četrdesetak kilometara, urezan i oblikovan bez strojeva, slažući se u harmoniju kojoj se i danas divimo.
Misli se stišavaju. Pitanja o tome kako je izgrađen polako ustupaju mjesto onima koja pitaju zašto — što nas i danas privlači njegovoj ravnoteži, njegovoj tišini, njegovoj postojanosti? Možda upravo to: osjećaj da smo se približili nečemu što ne traži objašnjenje, već prisutnost. Nečemu što nas podsjeća da prava veličina ne ovisi o visini tornjeva, nego o dubini osjećaja koji ostaje kad sve drugo utihne.
Ta Promh
Osim najpoznatijeg i najčešće spominjanog hrama Angkor Wata postoji još velik broj drugih hramova, po meni nepotrebno stavljenih u sjenu. Na primjer, Ta Prohm hram je drugačiji jer ga je priroda djelomično preuzela, prepliće se s korijenjem drveća koje raste između njegovih kamenih blokova. Izvrstan je primjer kako su hramovi izgledali kada su prvi put ponovno otkriveni nakon što su bili napušteni i progutani džunglom. Za razliku od drugih hramova koji su restaurirani i očišćeni od vegetacije, Ta Prohm je namjerno ostavljen u stanju u kojem je otkriven, kako bi se očuvala njegova jedinstvena harmonija s prirodom. Meni osobno bio je najimpresivniji od svih posjećenih hramova.
Nevjerojatni su to prizori. Korijenje divovskih stabala nježno, ali neizbježno, čvrsto grli svaku pukotinu u kamenu, gotovo kao da drveće pokušava zaštititi ono što je ostalo od hrama. Pruža podršku tamo gdje su zidovi vremenom postali nestabilni. No, taj odnos između drveta i kamena je prilično krhak. Ako bi jedno od tih veličanstvenih stabala palo, povuklo bi sa sobom i zidove jer su njihovi korijeni neraskidivo povezani s blokovima koji drže hram na okupu. Isto vrijedi i obrnuto – ako bi se neki od starih, istrošenih zidova urušio, korijenje koje ih grli izgubilo bi uporište, što bi oslabilo drvo. Hram i priroda, sada potpuno ovisni jedno o drugome, a pitam se što će biti kada jedno od njih prvi put popusti.
Ta Prohm je postao posebno popularan nakon što je korišten kao lokacija za snimanje filma Tomb Raider s Angelinom Jolie. Baš zbog te popularnosti broj turista ovdje je naglo porastao i često su u njemu velike gužve. Mi smo imali sreću zateći pojedine njegove dijelove potpuno prazne, bez da smo susreli ijednog drugog putnika. Labirintski prolazi, galerije ispunjene svijetlom i sjenama, zidine obrasle mahovinom, urušeni hodnici, snopovi svjetlosti koji prodiru kroz krošnje… sve to čini Ta Prohm najfotogeničnijim i najčarobnijim mjestom u cijelom kompleksu Angkora. Najbolji prikaz snage prirode koja neumorno preobražava čak i najveća ljudska djela.
Bayon hram je smješten točno u samom središtu kompleksa Angkor Thom i jedan je od posljednjih sagrađenih hramova. Prepoznatljiv je po svojim velikim, kamenim licima koja promatraju posjetitelje iz svih kutova. Kamena lica, njih više od dvjesto, nježno se smiješe tajanstvenim osmijehom s kamenih tornjeva.
Sjedeći na kamenom bloku, prašna i umorna od vrućine i nakon puno ishodanih kilometara, razmišljam o prolaznosti i postojanosti. O tome kako su ovi hramovi preživjeli stoljeća, dok mi, prolaznici u vremenu, ostavljamo tek kratkotrajne tragove. Razmišljam o umjetnicima i radnicima čije su ruke oblikovale ovo čudo, o životima utkanim u ove zidove, o vjeri koja ih je podizala prema nebu. I osjećam zahvalnost – ne samo što sam ovdje, već što mogu osjetiti, vidjeti i biti dio ove priče, makar na trenutak.
Tuga plutajućih sela
Tonle Sap jezero je najveće slatkovodno jezero u jugoistočnoj Aziji i nalazi se u Kambodži, na kratkoj udaljenosti od Siem Reapa. Jedinstveno je i zanimljivo po tome što mu se površina mijenja tijekom godine. Za vrijeme kišne sezone, kada rijeka Mekong poplavi, voda se izlijeva u jezero, povećavajući njegovu površinu i volumen gotovo četiri puta. U sušnoj sezoni, kada razina Mekonga pada, voda se iz jezera povlači natrag u rijeku. Zanimljive su to činjenice koje su nas potakle da napravimo izlet iz Siem Reapa i obiđemo taj dio. Slušali smo i o tzv. plutajućim selima, prilično pitoresknog naziva. Dan je završio puno drugačije nego sam očekivala.
Ribarske obitelji žive u sojenicama prilagođenim stalnim promjenama razine vode. Ne mogu ih nazvati kućama. To su jako male, krhke građevine skrojene od različitih komada lima i drvenih ploča, a cijele konstrukcije stoje na jako klimavim nogama. Bez pravih prozora, jedva da imaju krovove, bez kanalizacije, upitne kvalitete pitke vode. Djeca se ispred kuća kupaju u zastrašujuće prljavoj vodi neugodnog mirisa.
Nekome to možda izgleda egzotično i slikovito. Naziv plutajuće selo zvuči kao da se radi o nekim elitnim luksuznim naseljima. Stvarnost je bitno drugačija. Meni je sve ovo bilo izuzetno tužno i potresno iskustvo. Čamcem koji nas je vozio prljavom rijekom punom smeća upravljala je mlada žena. S njom je cijelo vrijeme bila i malena djevojčica od otprilike 4 godine. Predivna. Ta je vožnja njoj svakodnevna i rutinska jer ju mama nema kome ostaviti na čuvanje. Ne ide u vrtić. Dane provodi tako u čamcu, izložena suncu, buci i ispušnim plinovima. Kad joj postane jako dosadno mama joj pruži svoj mobitel da se malo zabavi i skrati vrijeme. ili jednostavno zaspi unatoč zaglušujućoj buci motora. Kod kuće ima još nekoliko braće i sestara. Tata je ribar i većinu tjedna nije sa njima, a mama ovako pokušava dodatno zaraditi prevozeći turiste rijekom do obale jezera gdje plove kanuima kroz šumu mangrova i kasnije čekaju zalazak sunca. Ništa od toga mi nije imalo smisla. Pitala sam mamu smijem li ju fotografirati. Čak i da nije odobrila, ne vjerujem da bih lice djevojčice ikad zaboravila. Ništa nije moglo popraviti dojam dana. Ni zalazak sunca niti vožnja kajakom kroz šumu mangrova.
Na našem rastanku svi skupa smo nekako zastali. Poželjela sam ih obje čvrsto zagrliti. Strašna mi je pomisao da ne mogu ništa promijeniti. Plakala sam cijelim putem natrag. Razmišljajući o nepravdi, o sudbini koja će ju pratiti cijeli život samo zato što je rođena ovdje, u tom dijelu zemlje, s upitnom mogućnosti za školovanje i bez realne mogućnosti da nešto promijeni, da ode odavde u neki bolji sretniji svijet. Naša privilegija da živimo u potpuno drugačijem svijetu, u kojem obrazovanje, zdravstvena skrb i osnovne ljudske potrebe nisu luksuz, već pravo, postala je bolno jasnija. Kako je moguće da samo kilometri vode i nevidljive granice svijeta dijele dvije potpuno različite stvarnosti? Ta mala djevojčica, koja će možda zauvijek ostati zarobljena u ovom krugu siromaštva, samo je jedno dijete u mnoštvu. A ja, samo jedna u mnoštvu ljudi koji su danas bili ovdje i možda jedna od rijetkih koja je na trenutak zastala.
Možda je jedina stvar koju mogu napraviti je – ne zaboraviti. Nositi sa sobom ovo iskustvo i svaki put kada poželim nešto što mi ne treba ili se požalim na sitnice, podsjetiti se koliko sam zapravo bogata. I kako neki ljudi, poput nje, započinju život s teretom kojeg se nikada neće moći osloboditi.
Lekcije koje nosimo sa sobom
Nekad nam putovanja donesu i ovakva iskustva. Neplanirano se suočimo s nečim mnogo dubljim od bilo koje znamenitosti ili prirodne ljepote, snažnijim od same destinacije. Putovanje postane ogledalo naših vlastitih privilegija i podsjeti nas na to koliko malo zapravo znamo o stvarnim izazovima s kojima se suočavaju drugi. Znam da možda ne mogu promijeniti njihove živote, ali mogu promijeniti sebe. I mogu živjeti s tim znanjem, noseći njihovu priču da me podsjeća kako svijet nije pravedan, ali da nikada ne smijem prestati vjerovati u male, tihe promjene koje počinju u našim srcima. Ponekad je najvažnije što možemo učiniti – jednostavno ne zaboraviti.
Nakon Kambodže, putovanje se nastavlja povratkom u Vijetnam, u Ho Chi Minh City. Još uvijek sam bila pod dojmom svega što sam vidjela, kontrasta koji su me istodobno očarali i slomili. Ispreplela se tišina i ljepota hramova Angkora i tuga s jezera Tonle Sap. Kao da su se dva svijeta sudarila, jedan od kamena i svetosti, drugi od blata i svakodnevice.