Nitko te ne pripremi na to kako izgleda raspad svijeta koji se ne vidi izvana.
Na to da ćeš se svako jutro buditi s kamenom u prsima, da će ti tijelo biti umorno i prije nego ustaneš.
Da će te male stvari lomiti – mirisi, pjesme, slučajne riječi.
Da ćeš pokušavati izgledati kao da si dobro jer svijet od tebe to očekuje, a iznutra ćeš pucati po nevidljivim šavovima.
Nitko te ne pripremi na to da ćeš tražiti smisao u svemu, da ćeš vraćati scene, rečenice, trenutke. Kao da ćeš, ako ih dovoljno puta premotaš, pronaći neki znak, neki odgovor.
Da ćeš zamišljati što bi bilo „da je bilo drugačije“.
I da će te zbog toga još više boljeti.
Nitko te ne pripremi na to da će bol koju nosiš promijeniti potpuno tvoje tijelo, tvoj dah, tvoj unutarnji ritam.
Da će ti oblikovati misli i osjećaje, da ćeš postati drugačija nego što si bila prije.
Da ćeš naučiti živjeti s njom, nositi je tiho, ne očekujući više da nestane.
Da ćeš se naviknuti, polako, dan po dan, da ćeš ju prihvatiti kao dio sebe. I da ćeš, unatoč svemu, ipak nastaviti dalje.
Nitko te ne pripremi ni na to da će neki ljudi ostati uz tebe i držati te svojim rukama.
Oni ljudi koji ne traže objašnjenja, ne nameću vedrinu, samo ostanu.
Oni koji te prime kad se raspadneš i koji te ne pokušavaju popraviti.
Oni koji te drže kad ne možeš sama i koji te podsjećaju da još postojiš iako si se negdje putem izgubila.
Njihova blizina postaje prostor u kojem možeš disati, makar malo.
Nitko te ne pripremi ni na to da ćeš polako otkrivati male stvari koje si na neko vrijeme zaboravila. Miris kave, šetnju u kojoj konačno opet ugledaš nebo, tekst pjesme koju voliš i koju napokon možeš slušati bez suza.
Sitne pukotine kroz koje ulazi život.
Nitko te ne pripremi na to da ćeš jednog vikenda, nakon dugo vremena, osjetiti nešto čudesno: da se možeš smijati toliko puno i toliko snažno, da suze konačno nisu tužne, nego suze smijeha i radosti.
Da osjetiš da ti je lijepo, da osjetiš nešto na što si dugo, dugo vremena zaboravila.
Da život opet postoji, makar samo u jednom smijehu, u jednom danu koji ti vraća osjećaj radosti.
Još uvijek boli.
Još uvijek ponekad sve stane.
Ali negdje između tih trenutaka, između šutnje i suza, osjetiš da si tu.
I možda je to za sada i dovoljno.