Kraj godine uvijek nekako zove na zbrajanje. Uobičajena retrospekcija, prekopavanje slojeva koji su se tijekom mjeseci nataložili, arheologija vlastitog života. Pregledavamo što je ostalo od nas, što smo uspjeli sačuvati, što smo uspjeli izgubiti.

Neki zbrajaju postignuća, stavljaju kvačice, slave pobjede, drugi planiraju nove ciljeve, ispisuju želje za godinu koja dolazi. Ja se radije zadržavam na onome što je bilo nego na popisima za budućnost. S tim sam davno prestala. Ionako se većina želja raspadne već u siječnju. Život ima vlastite nacrte. Shvatila sam da mi je važnije znati što ne želim ponijeti dalje nego što želim dodati.

Ove godine ta je analiza dosta drugačija. Pregledavanje fotografija, poruka, uspomena, listanje dnevnika, sve ono što mi je nekad donosilo poseban osjećaj topline, ispunjenosti i zadovoljstva, sada otvara mjesta za koja sam se nadala da su već zacijelila. Pritisne, zaboli, podsjeti.

Ova godina nije bila nježna. Nosila je razočaranja koja nisam očekivala, riječi koje su me rezale, tišine koje su trajale predugo. I, možda najviše od svega, nosila je napor svakodnevnog disanja.

I ne znam mogu li sa sigurnošću reći da sam iz nje „izašla jača“. Pitam se je li ova godina bila moja godina pobjeda. Bila je svakako godina izdržavanja. Ona u kojoj sam naučila da i disanje može biti napor. Da se može hodati i bez snage, da se može voljeti i dok boli, da se može postojati bez odgovora.

Ipak, kako se bližim njenom kraju, primjećujem nešto drugo. Iako mi se činilo da nemam jasne zaključke, postoje činjenice koje ne mogu zaobići. Bilo je teško, sigurna sam najteže do sada. Ali usprkos svemu, napravila sam jako puno. Popela se na svoju planinu. I većinu toga nisam radila iz snage, nego iz potrebe za preživljavanjem, ali to svakako ne umanjuje vrijednost onoga što je nastalo. Drugi mi često govore da sam napravila velike stvari, a ja ih još uvijek ne znam u potpunosti tako doživjeti. Ali negdje u sebi znam da jesam. I s vremenom to znanje postaje mirnije, sigurnije.

I zbog toga osjećam zahvalnost. Ne onu glasnu, ushićenu, nego onu mirnu koja se pojavi u tišini običnog dana, kad shvatim da sam i dalje tu. Zahvalna što mogu ići naprijed čak i kad mi se čini da stojim. Zahvalna što imam kome napisati poruku, što imam nekoga koga mogu čvrsto zagrliti, što još uvijek mogu osjetiti da me nešto dira. Zahvalna dobrim dušama koje su se pojavile točno onda kad su trebale, da me čuvaju, pridržavaju, podsjećaju.

Što god da je ova godina uzela, ostavila mi je i puno toga vrijednog. Donijela mi je stvari koje tek sada počinjem prepoznavati. Neke još uvijek otkrivam, a znam da će mi se neke tek pokazati.

Brojevi na kalendaru sami po sebi neće promijeniti ništa. U tom njihovom okretanju postoji samo neka tiha simbolika. Diskretni podsjetnik da, iako su mnoge stvari još nedovršene, dio tereta je ipak ostao iza mene. I možda je sasvim dovoljno da nova godina započne tiho, s tek malo više zraka nego prethodna. I s osjećajem da se nakon dugo vremena veselim onome što dolazi.