Čamcem po rijeci i na dva kotača kroz rižina polja
Najljepši dijelovi mogu se doživjeti vožnjom po rijeci. Lokalni veslači vješto upravljaju brodićima kroz labirinte vodenih staza i kroz tunele spilja, zaustavljajući se u blizini hramova. Sve je jako tiho i mirno. Umirujući zvuk vesala urezuje tišinu dok brodica polako klizi kroz zrcalnu površinu vode. Čuje se još samo pjev ptica.
Iskusili smo i bicikliranje kroz rižina polja, krivudavim stazama, zavojitim cestama i malim gradićima. Svjež zrak štipao je obraze dok sam ja spoznavala da je ravnoteža ponekad tajna vještina. Neravna tla pričaju svoje priče tako da je svaki trenutak vožnje bio hvatanje ravnoteže između smijeha i padanja u blato. A nakon svega toga divno je bilo opustiti se i odmoriti u tišini nekog od retreata, rajskog okruženja, smještenog u tropskom vrtu uz stabla orhideja, strelicije, cvjetove lopoča. Ovo bih voljela ponoviti.
Ovu regiju Vijetnama još uvijek krasi mirna i netaknuta priroda. Krajolikom dominiraju rižina polja, vijugave rijeke i impresivne planine, dok se u njihovim obroncima skrivaju brojne špilje i drevni hramovi. Dramatične kamene formacije i rijeke koje se provlače kroz dolinu podsjećaju na krajolik uvale Ha Long, sa stotinama otočića i stjenovitih uzdignuća koja izranjaju iz mora. Upravo zbog te sličnosti i iznimne ljepote, ova se regija često naziva Ha Long na kopnu.
Zamišljam kako se krajolik ovdje mijenja prolaskom godišnjih doba. Sada, u tišini zime, rižina polja leže pod vodom, a cijela je dolina obavijena sivkastim tonovima kao da priroda miruje, tiho diše i priprema se na novi ciklus života. S prvim danima proljeća i dolaskom kiša, polja će se zazelenjeti i pretvoriti u bujni tepih koji se njiše na vjetru. Ljeto će donijeti zlatne nijanse, sunce grijati horizont i cijela dolina zračiti životom i toplinom. A onda jesen pretvoriti krajolik u zemljane tonove i spremati polja na još jednu zimu.
Vidikovac zmaja – Hang Mua
Jedna od atrakcija je vidikovac Hang Mua na vrhu stjenovitog brda, poznat po spektakularnim pogledima na okolni krajolik. Penjanje na vidikovac je svakako nezaboravno. Uspon je pomalo izazovan, kažu da ima 500 stepenica. Nisam ih brojala, nekako sam bila rastrgana između hvatanja zraka i hvatanja lijepih fotografija. Stepenice su kamene, prilično strme, različitih visina i oblika, a vode do dva vrha. Sa svakog od njih pruža se divan pogled na okolni krajolik. S jedne strane na rižina polja, sada natopljena vodom, a s druge na Ngo Dong rijeku koja vijuga između visokih stijena, prepunu čamaca.
Mještani nazivaju ovo mjesto ‘planinom zmaja’ jer se na njenom vrhu nalazi i ogroman zmaj od kamena koji se proteže duž grebena. Dug je i vijugav, istih oblika kao i okolni grebeni. Izgleda kao da se kreće, s ogromnom glavom usmjerenom prema nebu. Pitam se na koji su ga način donijeli i postavili na vrh. A možda odgovor leži u legendi. Ona kaže da je zmaj nekoć letio iznad planina i čuvao plodne doline i njihove stanovnike od zla. Njegova moć i mudrost bile su neizmjerne pa su ljudi vjerovali da upravo on donosi kišu koja natapa rižina polja i održava život u regiji. Kažu da je zmaj, nakon što je ispunio svoju misiju zaštitnika, odlučio ostati na ovom mjestu, uklesan u kamen kao vječni čuvar doline. Oni koji se popnu do njega vjeruju da im donosi sreću i snagu, baš kao što je nekoć štitio ovaj kraj. A na vrhu, na strmoj litici uz samog zmaja, poprilična je gužva svih onih koji ga žele dodirnuti i uhvatiti što bolju sliku i možda malo dodatne sreće i zaštite.
Bich Dong Pagoda
U pokrajini Ninh Binh otkrili smo ne samo zadivljujuće prirodne krajolike nego i zanimljive drevne hramove. Skrivena među vapnenačkim brdima Tam Coca nalazi se Bich Dong Pagoda. Duhovno je središte i mirno utočište. U oblačnom maglovitom danu izgledala je poput prizora iz neke zaboravljene legende. Do nje se dolazi uskim kamenim mostom preko mirnog jezerca prošaranog lopočima, dok je s njezinih strana okružuju stijene obrasle gustim zelenilom. Ovu pagodu čine tri hrama, smještena na tri razine stijena povezanih stepenicama. Svaka od njih vodi dublje u srce planine. Srednji je hram skriven u stijeni gdje svjetlost dopire samo kroz pukotine. A na vrhu, s gornjeg hrama, pogled puca ponovo na dolinu rižinih polja i vijugavu rijeku, sve jednako u magličastom okruženju. Legenda kaže da je pagoda dobila ime po zelenom biseru prosvijetljenja. Pa tako stojeći ovdje, između neba i zemlje, lako je povjerovati u to da su drevni svećenici ovdje pronašli nešto više od samog mira, možda i djelić vječnosti.
Nakon nekoliko mirnih, svježih dana provedenih u tišini i zelenilu Ninh Binha, došlo je vrijeme za novu promjenu. Koferi su ponovno spakirani i misli već putuju dalje. Vrijeme je za povratak u užurbanost, u ritam ulica, u zvukove motora i u šareni kaos života. Slijedi novo poglavlje, putovanje u Kambodžu, zemlju hramova i prašine, osmijeha i sunca.
