Grad koji ne stane u definiciju
Najveći je grad u Vijetnamu, središte južnog Vijetnama, bivša prijestolnica i danas broji oko 9 milijuna ljudi. Ho Chi Minh City je grad kontrasta, ogromne energije, kaotičan, ali u isto vrijeme i šarmantan sa svim svojim nesavršenostima. Ulice su ovdje stalno žive. More skutera juri na sve strane bez ikakvog reda, prodavači na biciklima voze čitave male tržnice, a zrak je mješavina mirisa juhe, začina i ispušnih plinova.
Zgrade kolonijalne arhitekture stoje rame uz rame s modernim staklenim tornjevima, dok se u uskim prolazima čuju zvukovi pjenjače u loncu s pho juhom i sitan zvuk porculanskih šalica u kojima se poslužuje jaka vijetnamska kava. Grad je sve samo ne savršen. Bučan je, prašnjav, neuredan, ali iskren, topao i živ. Možda nije lijep na klasičan način, ali ima neku privlačnost koja se ne može objasniti. Njegov šarm nije u urednim ulicama ni blještavim zgradama, nego u svakodnevici.
U nekim sitnim prizorima otkriva se lice grada. U ženi koja u sandalama vuče kolica s voćem, u dječaku koji se smije na zadnjem sjedalu skutera, u čovjeku koji popravlja ventilator ispred trgovine sjedeći na plastičnom stolcu nasred pločnika.
Ulice vrve ljudima, sve nekako bruji i struji. Na svakom koraku nešto se nudi, kuha, popravlja, dogovara, nosi ili prodaje. Zvuk motora i automobila nikad ne prestaje, kao da grad ne diše u danima i noćima, nego pulsira bez stanke. Usred svega toga, mi hodamo bez žurbe, iako je sve oko nas u stalnoj žurbi.
Ima nešto zarazno u toj energiji. Kao da nas grad poziva da se opustimo i prepustimo da nas vodi – bez plana, bez mape, samo pogledom i osjećajem. I stvarno, teško ga je opisati. Prevelik, previše svega. I baš zato privlačan. Ne zbog neke atrakcije, već zbog osjećaja koji ostaje. Zbog lica koja se nasmiješe bez razloga. Zbog trenutaka kada shvatiš da više uopće ne fotografiraš nego samo gledaš i upijaš. Možda je upravo to njegovo najveće bogatstvo. Što ne pokušava impresionirati nego nas uvlači u svoj svijet, polako, ali trajno.
Svakodnevni život Ho Chi Minh Citya
Tržnica Ben Thanh, najpoznatija i najstarija tržnica u gradu, ovdje je još od 17.stoljeća. Pravo je šarenilo voća, povrća, začina, različitih rukotvorina, suvenira. I mirisa. I glasova. Kaos koji ne smeta već privlači. Sjajno mjesto za promatranje svakodnevice: prodavača, kupaca i svih onih koji samo traže hladovinu ili priču.
Na ulicama, svakih dvadesetak metara novi štand, nova aroma. Popularni sendviči banh mi, mirisna juha pho, hrskave proljetne rolice, palačinke, rižini rezanci, sve vrste voća, sokova, led koji pucketa u plastičnim čašama.
Grad otkriva i svoj elegantniji sloj u arhitektonskim draguljima iz francuskog kolonijalnog razdoblja. Katedrala Notre Dame i zgrada Pošte koju je, kažu, projektirao Gustav Eiffel, stoje i dalje dostojanstveno. Unutrašnjost pošte iznutra izgleda gotovo muzejski, a i dalje je u funkciji. Odmah blizu nje je i Book street, slikovita mala ulica s trgovinama i štandovima prepunim knjiga. Na žalost, sve na vijetnamskom, ali nije ni važno – čak i kao kulisa, knjige daju posebnu atmosferu. Tu su i brojni kafići, mjesta za sjesti, promatrati, uzeti predah.
A s druge strane – grad u visini. Neboderi postaju sve izraženiji dio njegovog identiteta. Landmark 81, najviša zgrada u zemlji i šire, dominira horizontom. Bitexco Financial Tower svojim oblikom podsjeća na lotos – nacionalni cvijet. S njegova 49. kata, sa Skydecka, pogled puca daleko. Grad odavde izgleda drugačije, kao mozaik starog i novog, prošlog i onoga što tek dolazi.
Muzej ratnih ostataka
Posjet Muzeju ratnih ostataka ostavlja težinu koja se ne može lako otresti. Bez vodiča, bez puno riječi, zidovi govore sami za sebe. Fotografije, predmeti i priče iz Vijetnamskog rata otvaraju prozor u povijest koju ne poznajemo dovoljno. U pojedinim prostorijama zastane dah. Prizori ljudi pogođenih napalm bombama, dokumenti o mučenjima, crno-bijele fotografije masakra, sve to pogađa bez milosti. Posebno snažan dojam ostavlja prostor posvećen Agent Orangeu, kemijskom oružju koje je promijenilo živote tisuća ljudi, a čije posljedice još uvijek žive kroz djecu i unuke onih koji su bili izloženi njegovu djelovanju. Muzej je oblikovan na način da pruža pogled iz vijetnamske perspektive, kroz bol, otpor i sjećanje. Ne pokušava biti objektivan u zapadnom smislu riječi, ali u toj jednostavnosti, u toj tišini, leži njegova snaga. Nakon izlaska iz muzeja trebalo nam je vremena da ponovno uhvatimo dah. Grad je i dalje bio jednako bučan, užurban, živ, kao da nas podsjeća da život ide dalje bez obzira na sve što je bilo.
Vijetnamska Nova godina
Naučila sam ponešto o proslavi Nove godine. U Vijetnamu, doček Nove godine, poznat je pod imenom Tet, najvažniji je i najsvečaniji blagdan u kalendaru i ima svoje jedinstvene običaje. Datum se računa po lunarnom kalendaru pa varira svake godine, u razdoblju između kraja siječnja i početka veljače. Slično kineskoj Novoj godini samo s jedinstvenim vijetnamskim običajima. To je vrijeme obiteljskih okupljanja i odavanja počasti precima. Proslave obično traju tjedan dana, ali pripreme počinju puno ranije. Temeljito se čiste domovi kako bi simbolično “izbacili” lošu sreću iz prošle godine i napravili mjesto za sreću u novoj godini. Kupuju se posebne namirnice, ukrasi i pokloni za obitelj i prijatelje.
S dolaskom Teta, grad se ne može prepoznati. Svaka ulica oblači svoje najsvečanije crveno i zlatno ruho, sa zmajevima, lampionima i morem žutih cvjetova. To je vrijeme kad se čisti dom, ali i duh, kad se brišu dugovi, pomiruju stare razmirice i ulazi čisto u novu godinu.
Tržnice su prepune krizantema. Svaka latica simbolizira sreću. Kupuju se posebni kolači, sušeno voće i crvene kuverte s novcem za sreću. U zraku miriši na tamjan i ljepljivu rižu. Obitelji se okupljaju, odaje se počast precima i sve se vrti oko doma, korijena i bliskosti.
Kažu da je osoba koja prva prijeđe prag u novoj godini ona koja određuje sudbinu doma za cijelu godinu. Pa se taj trenutak pažljivo bira – gotovo kao da sreća može zakasniti ili biti neželjeni gost.
Grad kojeg nosim sa sobom
Ulicama još uvijek prolazimo polako. Možda i sporije nego prije jer znamo da se približava kraj. Ne kraj grada jer on ne prestaje ni kad ga napustiš, nego našem boravku u njemu. I možda baš zato sada gledamo pažljivije, upijamo dublje. Svaka scena, svaki osmijeh, svaka šalica kave djeluje kao da ima neko značenje. Neki tihi pozdrav.
Saigon ne ostavlja za sobom razglednice, više ostavlja neki trag. Ne pamtiš ga po znamenitostima, nego po osjećaju da si neko vrijeme bio dio nečeg većeg, nečega što se ne može objasniti, ali se može ponijeti sa sobom. U mirisu ulice, u zvuku skutera, u toplini slučajnog pogleda.
I kad jednom odeš, on ostaje negdje u mislima, poput melodije koju ne znaš točno odsvirati, ali ti stalno svira u pozadini. Iako nosi ime Ho Chi Minh City, zovem ga Saigon. I uvijek ću ga tako zvati.
Nakon Ho Chi Minha došao je trenutak za promjenu ritma, za bijeg od gradske vreve, za disanje punim plućima. Sljedeće odredište je otok Phu Quoc. Mjesto gdje more pere sve misli, a dani postaju mekši, mirniji i jednostavniji.