Koliko stvari nosimo kroz dan koje nam ne trebaju? Ne samo u džepovima i torbama nego i u našim mislima. Popisi, planovi, usporedbe, želje koje nismo sami izabrali. Riječi koje nismo izgovorili. Riječi koje nismo morali čuti. Sve to postaje nevidljivi teret koji nas usporava, a da toga često nismo ni svjesni.

Naš je dom često ogledalo našeg unutarnjeg stanja. Baš kao i misli, zna biti pretrpan, zatrpan i glasan. Stvari se gomilaju, ali osjećaj ispunjenosti izostaje. Kao da količina ne zna pronaći put do dubine. Imamo ladice pune stvari “za svaki slučaj”. Kutije s “možda će nekad zatrebati”. Kuteve koje zaobilazimo pogledom jer su postali skladišta neodlučnosti.

Nedavno sam se našla u situaciji kad sam u kratkom vremenu morala presložiti velik dio svojih stvari. Osim stresa bio je to i neočekivani proces oslobađanja. Ne samo od predmeta nego i od osjećaja. Kutije i vrećice koje nisu čuvale samo odjeću ili predmete nego i komadiće prošlih dana, navika, misli koje više nisu imale kamo pripadati. Dok sam odlučivala što ostaje, a što odlazi, osjećala sam kako se prazne i neki unutarnji prostori za koje nisam ni znala da su zatrpani.

Živimo u vremenu koje nas uvjerava da je više uvijek bolje – više stvari, više sadržaja, više obaveza, više želja. A nije li možda istina upravo suprotna? Nije li prava raskoš znati što nam je dovoljno i da nam to malo bude lako, prozračno, mirno?

I nije to samo pitanje ormara nego i odnosa. Koliko ljudi zaista trebam u svom životu da bih bila ispunjena? Koliko razgovora koji se svode na fraze? A koliko je vrijedno čuvati tek nekolicinu veza koje su iskrene, tople, koje me podsjećaju na to tko sam? Jer odnosi znaju biti poput predmeta – gomilaju se. Nekad ih držimo blizu samo zato što su tu oduvijek, iako već odavno više ne donose radost. A možda je sasvim u redu priznati da su neki završili svoju priču. Da nije svaki odnos stvoren da traje cijeli život. I da u onim rijetkima, iskrenima i toplima, zapravo ima dovoljno svega što mi treba.

Isto mi se događa s mislima. Neke stalno iznova izvlačim iako mi više ne pristaju. Kao odjeća koju sam davno trebala maknuti, ali je još uvijek u ormaru. Možda je vrijeme da ih odložim i napravim mjesta za one koje mi doista odgovaraju. Što ostaje kad maknem sve nepotrebno? Ostajem ja, malo jasnija, malo lakša.

I sa željama je slično. Neke su zaista moje, rođene iznutra. Ali mnoge su samo posuđene – iz reklama, iz tuđih planova, iz društvenih očekivanja. Kako ih razlikovati? Kako znati koje želje vrijedi čuvati, a koje samo troše mjesto? A koliko želja nikada ne dolazi do izražaja jer su zatrpane bukom tuđih očekivanja?

Nija poanta imati prazne police nego dovoljno zraka između stvari. Nije u broju odnosa nego u onim rijetkim istinskim kojima sam dala prostora za rast. Nije u potiskivanju želja, nego u razlikovanju onih koje mi hrane dušu od onih koje troše energiju.

Ponekad mislim da je ustvari potrebno imati hrabrosti. Za donijeti odluku i reći: “Ovo mi više ne treba.” Izabrati manje, a ne osjećati se siromašno. Napraviti prostor, a ne prazninu.

Možda je to i moj mali izazov za svaki novi dan – pitati se: što danas mogu pustiti, iz ruku, iz glave, iz srca – a da time ne izgubim ništa vrijedno?