Prije nego sam krenula na put, puno sam čitala o povijesti ovog kraja, uronila u priče o velikim vojskovođama koji su ostavili neizbrisiv trag u ovim pustinjskim i planinskim prostranstvima. Putovi svile. Putovi su to kojima su kročili Aleksandar Veliki, Džingis-kan i Marko Polo mijenjajući zemljopisne karte svijeta. A ja sam stigla barem na kratko biti dijelom te povijesti. Stigla sam u Uzbekistan!
Tashkent
Tashkent, glavni grad Uzbekistana, jedan od gradova smještenih na nekadašnjem Putu svile, a danas moderan grad posebnog spoja ruske i tradicionalne srednjoazijske kulture. Iznenađujuće je velik, širokih prometnica od četiri, pet traka u svakom smjeru, ogromnih zgrada i shopping centara, parkova. Teško je stradao u razornom potresu 1966. godine nakon čega je obnovljen u tipičnom sovjetskom stilu s prostranim avenijama, monumentalnim zgradama i parkovima.
Istovremeno, u njemu se nalaze i povijesne građevine poput kompleksa Hazrati Imam koji čuva jedan od najstarijih primjeraka Kurana, prelijepe madrase i džamije. A tu su i moderne atrakcije poput posebno atraktivno uređenih metro stanica i visokih blještavih nebodera. Šarene tradicionalne tržnice i gastro ponuda još su jedna druga posebna priča. Teško je toliko toga proživjeti u samo jednom danu.
Metro stanice
Metro u Tashkentu jedan je od ljepših i zanimljivijih primjera u svijetu. Najstarija je podzemna željeznica središnje Azije, izgrađena u sklopu velike obnove Taškenta uništenog u potresu. Stanice su istovremeno služile i kao skloništa pa je iz tog razloga dugo vremena fotografiranje u njima bilo strogo zabranjeno, sve do 2018. godine. Vodeći arhitekti i umjetnici Uzbekistana sudjelovali su u dizajniranju stanica.
Unatoč skromnim betonskim ulazima unutrašnjost krije sasvim drugačije uređenje. Svaka stanica predstavlja originalno umjetničko djelo i ima svoju jedinstvenu temu, od Puta svile do svemira. Neke od njih izgledaju poput kraljevskih dvorana i palača iz prošlih vremena. Dekoracije su od mramora, stakla, keramike, a zidovi i stropovi puni mozaika, reljefa i ukrasa.
Teško mi je odabrati favorita. Možda ona svemirska, plava, s futurističkom atmosferom i licima poznatih astronauta. Ili ona najraskošnija, sva sjajna i elegantna u bijelom mramoru, s ogromnim lusterima. Ili je to ipak ona nadahnuta tipičnom islamskom arhitekturom sa svijetlo plavim kupolama i tirkiznim ornamentima. Jako je neobično i to da natpisi na platformama ne prikazuju vrijeme preostalo do dolaska sljedećeg vlaka, već odbrojavaju koliko je vremena prošlo od odlaska posljednjeg vlaka.
Khiva – oaza koja priča priče Puta svile
Na samom rubu pustinje gdje se ona spaja s plodnim dolinama živi Khiva, drevni grad i značajna stanica na Putu svile. Kažu da je nastala na mjestu gdje je prorok Shem iskopao prvi bunar, a njegova voda donijela život gradu. Kroz Khivu su prolazili trgovci s orijentalnim začinima, svilom i dragocjenostima dok su lokalni majstori stvarali remek djela od keramike i tkanina koje su plijenile pažnju svijeta. Ovdje su se susretali ljudi s raznih strana svijeta, donoseći sa sobom priče, razmjenjujući znanja i ideje.
Kroz stoljeća je Khiva postala utočište karavana i zadnja stanica prije surovih prostranstava Karakuma. Legende govore o vladarima koji su izgradili zidove toliko čvrste da ih ni najveći osvajači nisu mogli lako probiti. A unutra, između zidina, sagrađene su brojne medrese i palače u kojima su mudraci raspravljali o filozofiji i znanosti. Grad je bio sjedište znanja, ali i mjesto tragičnih sudbina jer je Khiva bila posljednja stanica robova prodanih na velikim tržnicama. Danas je dio UNESCO-ve svjetske baštine i dalje je nezaobilazno odredište na Putu svile. Čudesan muzej na otvorenom. A dojmove je teško opisati. Posebno iskustvo putovanja kroz vrijeme.
Gastronomija Uzbekistana – plov, manty, shashlik
Prvi susret s uzbekistanskom gastronomijom često je susret s plovom, nacionalnim jelom. Velika teška posuda, kazan, krije u sebi rižu kuhanu s mesom (najčešće janjetinom ili govedinom), narančastom i žutom mrkvom, lukom i obiljem začina. Često dodatak budu i grožđice. Svaka regija ima svoju inačicu, a svaki plov majstor ljubomorno čuva svoju tajnu. Njegova aroma ispunjava zrak, a okus je bogat i utješan.
Naišla sam na jednu legendu o postanku plova, vezana je uz moćnog osvajača Timura Lenka. Priča kaže da se Timur, prije jednog od svojih najtežih vojnih pohoda na Bukharu, suočio s problemom. Njegova vojska bila je iscrpljena i trebala im je hrana koja će ih okrijepiti, dati im snagu za dugi put i bitke, a pritom biti jednostavna za pripremu. U potrazi za rješenjem, obratio se jednom mudracu. Dobio je odgovor kako mu treba jelo koje istovremeno sadrži sve – meso za snagu, rižu za energiju, mrkvu za zdravlje i luk za zaštitu od bolesti. Sve to mora biti kuhano u jednom jedinom kotlu, kako bi se vrijeme kuhanja svelo na minimum, a jelo bilo dovoljno zasitno za cijelu vojsku. I tako je nastao recept za plov, što je prijevodu značilo “jelo koje te čini jakim”. Jelo je vojnicima dalo potrebnu snagu, a oni su, okrijepljeni i snažni, ostvarili pobjedu.
Osim plova, uzbekistanska kuhinja obiluje raznim drugim specijalitetima. Tu su manty, knedle kuhane na pari, sočne i punog okusa, različitog punjenja, poslužene s kiselim vrhnjem ili umakom od rajčice. Mene su oduševile. Isprobala sam ih na puno mjesta, različitih punjenja, od mesa, sira, povrća i sve su bile savršene. Zatim lagman, jelo od ručno rađenih tjestenina u bogatom mesnom umaku s povrćem. Ne smijem zaboraviti ni shashlik, ražnjić od mariniranog mesa, pečen na otvorenom plamenu čiji miris izaziva neodoljivu glad. Tu je još i mastava, jednostavna, ali odlična krepka juha od mesa i riže i samsa, hrskavo punjeno pecivo. Sve se to obično poslužuje uz okrugli, hrskavi uzbekistanski kruh, pečen u glinenim pećima. On je sastavni dio obroka, simbol gostoprimstva. Stol je svaki put bio ispunjen tanjurima i zdjelicama raskošnih uzoraka, od kojih su mnogi ručno oslikani. Ti su me detalji toliko očarali da nisam mogla odoljeti pa sam za sebe odabrala nekoliko takvih suvenira da me podsjete na ovo lijepo putovanje i slasne doživljaje. Jede se polako, uživa se u svakom zalogaju, a pogotovo kad je pogled s mirisnog stola padao na bajkovitu kulisu Khive, gotovo filmski prizor utvrđenog grada uronjenog u zlatno sunce.
Bukhara – očuvani dragulj
U srcu pustinje kojom su karavane stoljećima prolazile nastala je jedna oaza na velikom Putu svile. Ima povijest dužu od čak 2500 godina. To je Bukhara. Najbolji je primjer srednjovjekovnog grada Srednje Azije s urbanom strukturom koja je ostala uglavnom netaknuta.
Bukhara je jedan od rijetkih gradova u Srednjoj Aziji koji je zadržao svoj izgled. Cijela stara gradska jezgra je očuvana u svom originalnom obliku, uske ulice, tržnice i brojne građevine zbog čega je danas pod zaštitom UNESCO-a. Prema legendi, kad je slavni Džingis kan došao u Bukharu bio je toliko impresioniran ljepotom Kalyan minareta da je naredio da se poštedi rušenja. Bila je to rijetka čast u njegovim osvajačkim pohodima. I evo, još uvijek i danas stoji.
Chor Minor – četiri kule jedinstvene ljepote
Chor Minor na perzijskom jeziku znači “četiri minareta”, a ime potječe od četiri kule koje ga krase. Izdvaja se svojim neobičnim stilom u odnosu na druge monumentalne građevine u Uzbekistanu. Umjesto jedne velike kupole ili glavnog tornja, ova građevina ima četiri simetrične kule koje nalikuju minaretima, ali nemaju funkcionalnu vjersku svrhu. Svaka kula ima drugačiji oblik i dizajn.
Prema jednoj od legendi, četiri kule simboliziraju četiri glavne svjetske religije – islam, kršćanstvo, budizam i zoroastrizam – ukazujući na toleranciju i međuvjerski suživot u Srednjoj Aziji tijekom povijesti. Druga pak legenda kaže da četiri tornja predstavljaju četiri kćeri bogatog trgovca koji je sagradio ovaj spomenik. Svaka je bila drugačija po karakteru i osobnosti, pa tako i svaka kula nosi njihovu simboliku.
Samarkand – dragulj Puta svile
Na kraju putovanja Samarkand, najveći i najraskošniji dragulj na Putu svile, grad tirkiznih kupola, zlatnih mauzoleja i bogatih šarenih ornamenata. Raskošan i danju, ali posebnog sjaja kad se spusti noć. Opravdava sve epitete kojima ga obasipaju stoljećima još od kad je Amir Timur odlučio od njega stvoriti grad ljepši i moćniji od svih drugih na svijetu. Tu je okupio najbolje majstore i graditelje kako bi gradili palače, džamije i vrtove kakve svijet još nije vidio. A za kraj skromno, najraskošniji od svih, svoj zlatni mauzolej. Baš je lijepo kad neke povijesne priče tako oživljavaju na svakom koraku.
Registan je simbol grada, remek djelo arhitekture. Tri veličanstvene medrese – Ulugbekova, Sher-Dor i Tilya-Kori stoje jedna nasuprot drugoj, svaka raskošnije ukrašena od druge. Njihove fasade prekrivene su beskrajnim mozaicima tirkizne, plave i zlatne boje, ukrašene kaligrafijom i geometrijskim motivima. Nekad je ovdje bio centar života, mjesto okupljanja, tržnica, ali i škola znanja gdje se učila astronomija, matematika i filozofija. Kada se spusti noć, tisuće svjetala obasjaju kupole i portale pa Registan izgleda kao čarobna pozornica pod otvorenim nebom.
Bibi Khanum džamija – Timurov dar ljubavi
Podignuta krajem 14. stoljeća po zapovijedi slavnog Timura Velikog, ova džamija je trebala biti kruna njegovog carstva i dar njegovoj voljenoj ženi, Bibi Khanum. Htio je da to bude najveća i najljepša džamija na svijetu. Prema legendi, gradnja je bila tako grandiozna da su se karavane deva redale od Indije do Samarkanda, donoseći mramor, dragulje i plave pločice koje i danas sjaje poput neba nakon kiše. Istovremeno, građevina je i simbol ljudske čežnje za vječnošću. Kažu da je sama Bibi, dok je Timur bio u ratovima, požurivala graditelje da dovrše džamiju prije njegova povratka. A glavni graditelj, opijen njenom ljepotom, zamolio je za jedan njen poljubac kako bi se u njemu rodila inspiracija za završni svod. Kad je Timur ugledao džamiju, bio je zaslijepljen veličinom, ali i bijesom. Ljubomora, ponos i ljudska slabost utkali su se u svaku njezinu pukotinu. I doista, s vremenom su se zidovi počeli urušavati, kao da su i sami osjetili težinu prevelikog sna. Danas, obnovljena i ponosna, Bibi Khanum stoji u središtu Samarkanda kao uspomena na zlatno doba i tihi podsjetnik da ništa, pa ni ljubav ni moć, ne može prkositi vremenu.
Shah-i Zinda – grad plavih snova
Shah-i Zinda je veličanstveni kompleks mauzoleja, svojevrsni sveti grad unutar grada gdje su stoljećima sahranjivani vladari, članovi njihovih obitelji i velikaši iz doba Timura. Uska kamena staza vodi uzbrdo, a s obje strane nižu se mauzoleji. Neki zidovi sjaje u jarkim tirkiznim pločicama, drugi su u geometrijskim uzorcima, treći su ukrašeni nježnim cvjetnim ukrasima u nijansama kobalta i lapis lazulija. Galerija plave boje u svim njenim mogućim tonovima. Boje neba i snova, boje tišine u kojoj se čovjek osjeća manjim, ali i bliži nečemu većem.
Legenda kaže da je na vrhu kompleksa pokopan Kusam ibn Abbas, rođak proroka Muhammeda koji je u Samarkand donio islam. Zbog toga se ovo mjesto stoljećima smatralo svetim pa su tako najbliži Timurovi rođaci i velikaši željeli da im grobnice stoje upravo uz “živog kralja”. Zbog svoje iznimne vrijednosti, UNESCO je 2001. godine Samarkand uvrstio na Popis svjetske baštine pod nazivom Samarkand – raskrižje kultura.
Kad putovanje ne završava povratkom
O ovim gradovima može se ispričati bezbroj činjenica i povijesnih podataka, ali ono što najviše ostaje nije zapisano u vodičima. To je osjećaj da sam hodala ulicama gdje vrijeme teče sporije, da sam stajala pred zidovima koji šute, a svejedno prepričavaju priče stoljeća. Fotografijama sam uhvatila boje, oblike i svjetlost, ali njima ne mogu prenijeti uzbuđenje trenutka kad su se sve kockice složile na svoje mjesto i kad sam shvatila da sam dio priče veće od sebe. Vjerujem da će me slike i priče Uzbekistana pratiti još dugo nakon povratka s puta i biti u pozadini svakodnevice. Sjetim se Šeherezade koja je svojim pričama zarazno držala pažnju prekidajući ih na najzanimljivijem dijelu. Tako mi izgleda da će i ove priče mene ostaviti u iščekivanju novih dana, novih putovanja i svjetova koje će mi otkriti neki drugi daleki krajevi i njihove priče.
