Do neba te volim!
Volim te više nego cijeli svijet.
Ljubav je moja jača od svega što postoji.

Sigurna sam da smo svi ove riječi izgovarali nebrojeno mnogo puta, možda ne baš tim riječima, ali u kontekstu dokazivanja svoje ljubavi, zasigurno jesmo.
Izrekli; učinilo nam se u tom trenutku da nam je duša narasla do neba i nazad i da nam je tijelo prelila božanska toplina.

Sama sam često puta izgovarala slične rečenice. Uvijek s punim osjećajem da to što izričem tog trenutka stvarno i jest tako.
I ovdje ću u par redaka pisati o jednoj takvoj ljubavi.
Do neba.
I još dalje…. do Svemira, do zauvijek….
Zvala se Kaja.
Ne, krivo sam počela… ZOVE SE Kaja.
U moj je život ušla nenadano, ni sama ne mogu shvatiti koliko je bila tanka ta linija od “ne želim više psa” do “idemo danas po psa”.
Ne sjećam se trenutka kad je moje srce znalo da je otvorilo širom vrata nekoj novoj situaciji zvanoj pas. Pokušala sam svim mogućim metodama dozvati taj trenutak, ali bez uspjeha.
Samo se sjećam trenutka kad s potpunim mirom i posloženošću u duši putujem prema tom nekom tko će postati dio moje obitelji.
Već na prvi pogled, svaka mrljica na njenom nosu i svaka loknica na njenom uhu bila je znak pripadnosti meni, nama… njezinoj novoj obitelji.

Svemir je, čini mi se, posložio to tako da sve emotivne kockice postanu cjelina u trenutku kad sam je uzela u ruke i kad je ona tu svoju mrljastu njušku nabila u moj vrat i smjestila glavu na moje rame. Ona je tad našla dom. A ja sam tad našla iznova taj cijeli svijet, to nebo do kojeg voliš.

I trebala je to biti priča koja traje….
Ali nije trajala koliko sam ja željela, a ni koliko sam se nadala. Baš životno, zar ne?!
Vrijeme od ovog prvog trenutka božanske topline koja ti se razlijeva dušom do trenutka kad ti tu istu dušu stišće najveća kamena gromada svijeta koja ti ne da prodisati, nekako je postalo mutno u trenu.
Stojiš na rubu crnog bezdana koji se tako brzo proširuje, a ti grčevito hodaš unazad misleći ipak komadićima nekog razuma kojim još raspolažeš da mu mozes pobjeći. Ne ide to tako, znamo i to…
Dostigne te bezdan. Za dan, za mjesec, za tri. Ali dostigne. Neumoljiv je. I uzme te.
Dušu skupljaš po njegovim dubinama u kojima je mrkli mrak i samo pipaš rukama nadajuć se da ćeš napipati dijelove te svoje duše. Svilene, mekane, tople, lokne svoje duše. Baršunasti nos još barem jednom.
A napipaš hladnoću.
I sve što ti na kraju ostaje je probati te kockice koje su se negdje i opet rasule, skupljati u neke maramice i vezati ih čvorovima da ih ne pogubiš i da se ne izgube vremenom. I čuvaš te komadiće u nekim dijelovima duše i mislima i tako se jakooo bojiš posegnuti za njima jer tad jedva uspiješ prodisati.
I ne razumiju te.
I sve se pitaš je li znaju što znači do neba voljeti. Voljeti više nego cijeli svijet.
Jer baš tako se voli.
I kad gubiš, jednako voliš. I tako je jedino ispravno.

A vremenom se moliš Svemiru, Nadi, Bozanskom… da ti možda još jednom pomogne /ili dozvoli/ voljeti do neba.
Voljeti više nego cijeli svijet.
Jer ljubav je jača od svega što postoji.

Ksenija