Postoji jedno stablo koje više nije moje, a uvijek će biti.

Posadili smo ga zajedno, on i ja, dvoje ljudi koji su tada vjerovali u sutra. Ruke su nam bile prljave od zemlje, a oči pune svjetla. Tlo je mirisalo na obećanja. U taj mali korijen položili smo ono što smo mislili da će trajati.

Danas, daleko od mog svijeta, to stablo raste bez mene. Ne znam je li već procvalo ove godine, ne znam jesu li mu grane postale jače, je li ga kiša lomila ili je sunce grijalo taman koliko treba. Ne znam tko će ubrati prve plodove. Ali znam da svaka trešnja koja sazrije na tom stablu nosi nešto moje.

U njenoj sjeni nikad neću sjediti. Neću gledati kako pčele zuje oko cvjetova. Neću iščekivati one prve plodove, one koji su možda i malo kiseli, ali slatki baš zato što su bili naši. Smiješno, ali dok mislim na nju, osjećam da me čuje. Kao da zna da je nastala iz nečeg što je bilo stvarno, makar je prestalo biti zauvijek.

Možda više nikad neću ni vidjeti to stablo. Možda će ga netko posjeći jer ima neke druge planove. Ali kad god ugledam neku trešnju u cvatu, sjetit ću se moje. Zatvorit ću oči i znati da negdje daleko i ona cvate. I u tom trenu, na kratko, bit ću opet uz nju, daleku, ali moju.