Čudno je kako neke knjige nađu put do naših ruku u točno onom trenutku kad nam najviše trebaju. Dogodilo mi se to već toliko puta tako da me to više ne bi trebalo iznenađivati; naučila sam da slučajnosti ne postoje. Ipak, svaki put me iznova zatekne ta čarolija, kao da nam dođe prijatelj koji nas podsjeti da nismo sami u svojim mislima. Postoje priče koje nas prepoznaju i uče upravo onda kad smo ih spremni čuti.
Tako je, sasvim neplanirano, u moje ruke došla “Žene koje kupuju cvijeće”. Nisam znala ništa o njoj niti sam planirala dobiti životnu lekciju, ali kako to obično biva – mi ne biramo knjige, one biraju nas.
Iako naslov sugerira lakoću, ovo nije priča o cvijeću. Ovo je priča o našem korijenju kojeg puštamo i granama koje se usudimo pružiti prema nepoznatom. U središtu je žena koja je izgubila svoj kompas nakon gubitka partnera koji je bio njezino sidro. Njezina potraga za onim što ostaje kad više nisi nečija “druga polovica” dirljivo je putovanje od žene koja se utapa do žene koja uči ploviti vlastitim brodom. I doslovno i preneseno.
U cvjećarnici u Madridu njezina se sudbina isprepliće sa životima još pet žena. Svaka od njih dolazi iz drugog konteksta i kupuje cvijeće iz drugog razloga, no sve ih povezuje ista nit: potreba za promjenom, iscjeljenjem ili novim početkom. Spomenula sam već da slučajnosti ne postoje.
Cvijeće predstavlja ono što im nedostaje ili ono što pokušavaju ponovno pronaći. Za svaku od njih nešto je drugo, a poruka je uvijek ista: znak da unatoč boli i razočaranju još uvijek vjerujemo u mogućnost da nešto u nama ponovno procvjeta. Svaka od tih žena zapravo je jedna verzija nas: ona koja se boji samoće, ona koja previše brine za druge, ona koja je zaboravila što nju samu zapravo čini sretnom.
Teške se teme prepliću, ovisnost o ljubavi, strah od samoće i društveni kavezi koje si same gradimo. Da se izrazim rječnikom cvijeća, ovo je priča o hrabrosti da bacimo stari buket uvelih navika i zasadimo nešto novo, makar to značilo ostati neko vrijeme sama u svom vrtu. Učenje kako prestati čekati da nam netko drugi donese sreću.
Posebno su me dotakle misli o srodnim dušama jer o tome sama često razmišljam. Na istoku ih zovu crvenom niti koja je, prema kineskoj predaji, vezana za mali prst dviju osoba kojima je suđeno da se sretnu. Te dvije duše od rođenja namataju nit pokušavajući se pronaći. Nit se može zapetljati, rastegnuti, ali se nikada ne može prekinuti. Srodna je duša netko tko se s tobom pokušava sresti iz života u život kako bi se tvoja duša usavršila. Možda je ta crvena nit tu samo da nas podsjeti da nismo sami u svom lutanju. Vuče nas prema ljudima koji su nam potrebni da bismo narasli, pa makar nam taj susret donio najveću tugu koju smo ikada osjetili. A možda je njena uloga da nas, nakon svih lutanja, vrati natrag k sebi jer neki su susreti tu samo da bi nas probudili, a neke tuge samo da bi nam raskrčile put za novo cvjetanje.
Mislim da miris novog početka ne ovisi o tome tko nam donosi bukete, već o onoj čvrstoj, nepokolebljivoj odluci da svoj vrt uređujemo same. Jer na kraju, najčvršća je ona nit kojom smo vezane za vlastitu hrabrost. Onu koja nam dopušta da pustimo ono što je uvelo i s nadom pogledamo u ono što tek treba izniknuti.