Postoje datumi koji u kalendaru izgledaju obično, gotovo neprimjetno. A onda postoje oni koji nose težinu značenja iako se izvana ništa dramatično ne mijenja. Za mene je 21.12. upravo takav dan.

To je dan kada prestaju dolaziti kraći dani. Najduža noć je iza nas. I premda je zima tek počela, nešto se suptilno, ali nepovratno mijenja. Krećemo u drugom smjeru. Prema svjetlu.

Nikada nisam bila osoba sivila. Mrak, hladnoća i zimska tromost teško mi padaju. Moj svijet je sunce, život u bojama, toplina na koži i ona lakoća postojanja koju donose proljeće i ljeto. Volim kad su dani dugi, kad se više smijemo, kad se više toga događa. Kad je energija vedrija, a svi smo skupa nekako mekši.

Zato mi je 21.12. uvijek mala unutarnja prekretnica. Ne zato što sutra sve postaje bolje nego zato što znam da odavde dalje idemo prema svjetlu. Svaki dan, makar neprimjetno, dobit ćemo koju minutu više. I ta spoznaja mi je često bila dovoljna da izdržim.

S vremenom sam shvatila da nisam jedina koja taj datum osjeća na poseban način. Jedna moja posebna prijateljica i ja počele smo ga nazivati našim danom. Bez velikih riječi, bez objašnjavanja drugima. Samo tiho razumijevanje i poruka: “Evo ga. Krećemo u drugom smjeru.”

Ove godine taj dan ima još dublje značenje. Bila je teška. Iscrpljujuća. Godina u kojoj je svaka od nas nosila svoj teret, u tišini, svaka na svoj način. I baš zato je 21.12. važniji nego ikad. Ne kao slavlje, nego kao znak da nismo zapele zauvijek. Da se ciklus ipak okreće.

Volim vjerovati da se najljepše stvari češće događaju kad ima više svjetla. Da su proljeće i ljeto prirodno vrijeme rasta, radosti i novih početaka. Da su boje tada jače, a srce otvorenije. I da zima, koliko god bila duga i siva, ipak uvijek ima kraj. 21.12. me podsjeća da ništa nije statično. Da i najtamnija faza ima svoj vrhunac i da nakon njega put vodi samo naprijed.

Prema danima koji traju dulje. Prema svjetlu. I to je, barem meni, razlog za tiho slavlje.