L
Katedrala Duomo. Impresivna u svako doba dana i svim vremenskim uvjetima. Penjanje na njene krovove je pravi doživljaj. Čipkasti detaljno ukrašeni kameni ukrasi, gotički šiljci i figure koje vire s rubova, sve to podsjeća na snove klesara čija je mašta bila veća od vremena u kojem su živjeli. Na samom krovu tražimo male komade hladovine skrivajući se od sunca i čekajući povjetarac da malo olakša željene poglede u daljinu. Pogled luta od teških zvonika do modernih staklenih tornjeva, a između njih stoji čitava povijest i sadašnjost Milana, zbijena i slojevita, poput stranica u knjizi koja se listala stoljećima.
Odmah pored katedrale otvara se ulaz u Galeriju Vittorio Emanuele II, raskošni salon ispod staklenog svoda u kojem koraci odzvanjaju po mozaicima. Kafići s bijelim stolnjacima, elegantni izlozi luksuznih trgovina koje promatraju podjednako turisti i slučajni prolaznici, svi na trenutak uvučeni u isti san. Na sredini, mozaik bika privlači znatiželjnike koji se, slijedeći tradiciju, okreću na peti za malo sreće. Danas je to mjesto posebno instagramski popularno. Gotovo svatko zastane upravo tu, nastojeći uhvatiti savršenu fotografiju koja će zabilježiti ovaj mali milanski ritual.
Šetnja dalje vodi prema dvorcu Sforzesco. Unutrašnje dvorište je mirno, a parkovi iza dvorca pravo su mjesto za još jedan predah. Djeca jure za golubovima, a mnoštvo leži na travi promatrajući vjeverice, uživajući u glazbi brojnih uličnih svirača. Izlazak u Parco Sempione otvara široke travnjake, miris borova i dugi pogled prema Arcu della Pace.
Još je jedan zanimljiv komad zelenila usred samog grada. U dvorištu Ville Invernizzi, ružičasti flamingosi stoje mirno, gotovo nestvarno, kao da nisu svjesni da se nalaze usred metropole. I ovo je mjesto često spominjano na društvenim mrežama pa privlači brojne znatiželjnike. Srećom, flamingosi su zaštićeni ulaznim vratima pa ih mnoštvo ne može uznemiravati.
Šećući prema Bosco Verticale, pogled zastaje na krošnjama koje polako mijenjaju svoje boje. Crvenkaste i žute nijanse proviruju između tamnozelenih listova. Jesen lagano stiže, ali još je dovoljno toplo i ugodno ispružiti se na travi, osjetiti puls zemlje koja podrhtava prolaskom metroa, pustiti noge da predahnu nakon puno kilometara ulica. Zgrade prekrivene drvećem izdižu se poput živih skulptura; njihovi balkoni, obrasli biljem, čine da se arhitektura i priroda stope u divnu kombinaciju. U parku ljudi sjede na klupama i na travi, dječje igralište je prepuno, psi trčkaraju između drvoreda, a povremeno se začuje i zvuk skejtborda koji kruži stazama. Cijeli kvart djeluje kao mali zeleni otok usred stakla i betona. Mjesto gdje se gradski ritam na trenutak povlači i dopušta prirodi da govori umjesto njega.
Kanali Navigli hvataju odraz šarenih fasada pa sve izgleda kao naslikano na titravoj vodi. Šetnja uz rubove kanala vodi od galerije do galerije, od malih trgovina do skrivenih terasa. U kafićima čaše neprestano zveckaju; nazdravlja se svim mogućim bojama spritzeva – narančastim, ružičastim ili tamnocrvenim. Smijeh se prelijeva s jedne strane kanala na drugu. Navečer se sve dodatno uspori i zamiriše: vino, topla pizza iz male pekarnice iza ugla, jazz koji dopire iz nekog poluotvorenog prozora.
Vožnja starim drvenim tramvajem broj 1 vraća u neka sporija vremena. Vožnja je prilično glasna. Klupe škripe na svakom zavoju, a grad se otvara u kadrovima: trgovi, uske ulice, prolaznici s kišobranima, prolaznici bez žurbe. Tramvaj se lagano probija kroz promet. U jednom trenutku zastaje pokraj fasada iz početka 20. stoljeća, u drugom izbacuje putnike tik uz suvremene zgrade. Svojim tračnicama povezuje prošlost i sadašnjost, ne žureći nikamo.
Kad se oblaci navuku nad Milano i kiša počne sipiti po kamenim pločnicima, grad se pretvara u neku drugu pozornicu. To je trenutak kada se sklanjamo unutra i prepuštamo onome što Milano nudi iza svojih zidova. Za početak u Museo del Novecento, tik do Duoma, uz modernu umjetnost u kontrastu sa stoljetnom katedralom koja stoji odmah preko trga. Idealno mjesto za savršen pogled s najvišeg kata. A kad kiša potraje još malo duže, otvara se još jedna posebna ljepota grada – crkve. Grad je prepun sakralnih zdanja, od monumentalnih bazilika do skrivenih crkvica koje se pojavljuju iza svakog kutka. San Maurizio al Monastero Maggiore, Basilica di Sant’Ambrogio, Santa Maria delle Grazie i San Bernardino alle Ossa samo su neke od njih. Ova zadnja čuva zidove prekrivene lubanjama i kostima.
Tijekom našeg posjeta Milano je bio domaćin Beauty Weeka. Trgovi i ulice preplavile su mlade cure koje su satima stajale u dugim redovima čekajući na par uzoraka kozmetike. Podsjetnik da je grad još uvijek vodeća prijestolnica mode. Ovdje se rađaju trendovi, a ljepotu i stil nalazimo na svakom koraku.
Naravno, dugi obilasci i šetnje traže predah. U Milanu je to uvijek lako: kugla sladoleda, kremasta i bogata, može popraviti svaki umor, a obična pizza na tankom tijestu ili tanjur slasnog rižota milanese u malom restoranu punom domaćih ljudi, prepun i bučan, skriva onu jednostavnu istinu, da je hrana ovdje uvijek više od jela.
Hodajući ulicama promatram kako se grad neprestano mijenja. Sunce se presijava na staklu nebodera, lišće na krošnjama polako gubi ljetnu svježinu, a ljudi prolaze, zastaju, smiju se. U prijelazu iz ljeta u jesen prepoznajem nešto vlastito, neki unutarnji prijelom koji ne znam uvijek imenovati. Ništa ne ostaje isto. Niti boja lišća na krošnjama, niti svjetlost na fasadama, niti mi sami. U toj tihoj smjeni godišnjih doba krije se i ljepota i sjeta. Podsjetnik da ništa ne traje zauvijek, ali da u svakom završetku živi i obećanje novog početka.
