L
Dolaskom u Kuala Lumpur s prvim danom kineske Nove godine zakoračili smo u godinu zmije. Rekli su čeka nas razdoblje promjene, introspekcije i mudrosti. Ni slutila nisam što će mi sve godina donijeti.
Petronas Towers – kompas Kuala Lumpura
Postoje zgrade koje samo zauzimaju prostor, a postoje i one koje oblikuju cijeli grad. Petronas Towers pripadaju ovoj drugoj vrsti. Njihova se prisutnost ne svodi samo na visinu ili sjaj čelika i stakla, oni su svojevrsni kompas grada – sve se ulice i svi pogledi uvijek okreću prema njima.
Njihova se boja mijenja. Danju svjetlucaju na suncu, u njima svoj odraz traže oblaci, a noću svijetle tisućama kristalića. Prvu noć našeg dolaska dočekali su nas u crvenoj boji, baš moćni i svečani, za najljepšu dobrodošlicu u znak dočeka Nove godine. Kasnijih noći mijenjali su boje, ponekad u plavo-bijelo-žute kombinacije, u ritmu malezijske zastave, a ponekad tek nježno svjetlucavi. Lijepa je privilegija i imati sobu s pogledom baš na blizance, pa se noću iskrasti iz kreveta, prići prozoru i uhvatiti još malo njihove čarolije. Pogled koji svakako neću zaboraviti.
Posebno zanimljivo bilo mi je saznati da su za gradnju Petronasa bile zadužene dvije različite građevinske tvrtke – jedan toranj podizala je japanska tvrtka, drugi korejska. Dvije priče, dva ritma gradnje, ali s istom vizijom. Iako je korejski toranj bio dovršen nekoliko dana prije japanskog suparnika, natjecanje je završilo potpunim skladom. Spojeni su mostom na visini i postali simbol grada i dokaz da različitosti mogu biti savršeno uravnotežene. U vrijeme izgradnje bili su najviša zgrada na svijetu. Danas, više od 25 godina kasnije i dalje drže titulu najviših blizanaca na svijetu. A njihova prepoznatljiva silueta i dalje ih čine jednim od najpoznatijih modernih čuda arhitekture.
Pogled s visine
Skybridge, most koji povezuje tornjeve na 41. i 42. katu, ima posebnu priču. Nije fiksno pričvršćen za tornjeve već je dizajniran da može „disati“ zajedno s njima i izdržati jake vjetrove i seizmičke aktivnosti. To je prva stanica kod razgleda tornjeva.
Dolaskom na sam vrh, s vidikovca na 88.katu pogledi su naravno filmski. S jedne strane more stakla i čelika, hrpa modernih nebodera koji blistaju na suncu, a s druge strane, stara četvrt, Kampung Baru, selo usred grada, oaza malajske tradicije smještena tik uz nebodere, skromna i prizemljena, onakva kakva je bila nekad. Selo koje je odlučilo ostati vjerno svom duhu. Drvene kuće, uske uličice i miris domaće kuhinje u suprotnosti s blještavim staklenim tornjevima koji ih okružuju. Stanovnici već desetljećima odolijevaju ponudama investitora, odlučni sačuvati svoj način života i tradiciju. Grad je tako stalno prepun kontrasta između starog i novog, luksuza i jednostavnosti, buke i tišine skrivenih dvorišta.
Chinatown, Kwai Chai Hong, Sin Sze Si Ya hram
Ako neka četvrt najbolje priča povijest Kuala Lumpura, onda je to Chinatown. Upravo ovdje, među niskim kolonijalnim kućama i šarenim štandovima, grad je započeo svoj rast. Iako se nalazi usred Malajskog poluotoka, Kuala Lumpur je nastao iz malog, kineskog, trgovačkog naselja, odnosno upravo je Chinatown izvorni stari Kuala Lumpur. Za dvadesetak godina ovo povijesno središte Kuala Lumpura možda više neće ni postojati jer ga već sad moderni neboderi okružuju sa svih strana. Nadam se da će i dalje zadržati barem dijelove svoje osobitosti.
Većina recenzenata ocjenjuje ovu četvrt isključivo na temelju kupovine ili gastronomije. A zapravo, krije mjesta koja nemaju veze ni s jednim ni s drugim. Posebno me oduševila Kwai Chai Hong. To je mala, skrivena uličica pretvorena u galeriju na otvorenom. Zidovi oslikani muralima koji prikazuju život nekadašnjih stanovnika, interaktivne instalacije i cijela topla atmosfera, izgleda poput vremenskog portala.
Sin Sze Si Ya hram
Sin Sze Si Ya je najstariji kineski hram i studenti ga često posjećuju kako bi se molili za uspjeh na ispitima ostavljajući svoje molitve napisane na crvenim papirima koji vise sa stropa. Također, vjeruje se da obilazak glavnog oltara tri puta donosi sreću. Vrijedilo je pokušati. Osim toga, hram nudi mogućnost proricanja sudbine putem tradicionalne kineske metode – bacanja štapića sudbine. Ljudi često dolaze tražiti smjernice o životnim odlukama ili osobnim dilemama. Ovo nisam iskušala, možda sam trebala. Postoji i poseban oltar za one koji odlaze na putovanja. Posjetitelji pale tamjan i mole za siguran povratak. Moja je želja svakako ovdje se jednom vratiti.
Noćne tržnice grada posebna su priča. Jalan Alor, Sri Petaling, Bukit Bintang samu su neke od njih. Redovi štandova, svjetlucave lampice, gomile ljudi i nepogrešiva zvučna kulisa prodavača koji viču, smiju se, cjenkaju. Hrana je opet u središtu, ali tu se može naći sve, od suvenira do najneočekivanijih sitnica. Onaj tip kaosa u kojem se čovjek osjeća živim.
A za bijeg od gužve i buke grad ima i drugu opciju – neki od brojnih rooftop barova. Nema boljeg načina za doživljaj Kuala Lumpura nego iz visine, uz pogled na njegovu blistavu noćnu panoramu, s koktelom koji hladi prste, ali ne i zrak i pogledom usmjerenim u daljinu. Svjetla nebodera, blizanci Petronas koji dominiraju horizontom, a oko njih cijela šuma zgrada. Merdeka 118, KL Tower, svaki u svojim bojama i svjetlosnim predstavama.
Okusi Kuala Lumpura
Hrana u Kuala Lumpuru jednako je šarena kao i njegove ulice. Mirisi začina, sizzlanje na tavi, dim koji izlazi iz malih kolica na uglu, sve je to jako privlačno. Satay ražnjići, nasi lemak, curry laksa, … i bezbroj drugih jela čija sam imena brzo zaboravila. Mirisi hrane prolaze kroz nosnice ljepljive od topline i urezuju se u pamćenje.
Malezijska kuhinja je fuzija malajskih, kineskih, indijskih i drugih utjecaja, pa otuda dolazi i tolika raznolikost okusa. Ime koje se najčešće pojavljivalo na meniju svakog restorana bilo je Nasi Lemak. Tradicionalno je nacionalno jelo Malezije. Aromatična riža kuhana u kokosovom mlijeku, s inćunima, kikirikijem, kuhanim jajetom i umacima. Neobična kombinacija. Može se pronaći baš svuda, od uličnih štandova do restorana. Sljedeće je Laksa, juha od rezanaca u curry umaku od kokosovog mlijeka s tofuom, škampima, piletinom i povrćem. Satay ražnjići, poznati već iz brojnih drugih kuhinja, su isto na svakom koraku. Marinirano meso na štapićima, pečeno na roštilju ovdje poslužuju s umakom od kikirikija. Odličan je kao međuobrok ili predjelo. Zanimljivo mi je bilo probati i Roti – indijski plosnati kruh, mekan iznutra, hrskav izvana, poslužen s različitim umacima, od slatkih do pikantnih. Svuda je prisutan, svježe su ga pripremali i u hotelima za doručak.
Batu Caves – razočaranje u bojama
Jedino mjesto koje me nije osvojilo bile su Batu Caves. Možda je kriv dan, možda moja nestrpljivost, ali gužva je bila ogromna, vrućina nesnosna, a zrak težak i ispunjen mirisima koje nisam mogla podnijeti. Iako su šarene stepenice koje vode prema hramu stvarno impresivne i stvaraju divnu kulisu, nisam uspjela pronaći ljepotu u tom trenutku. Ponekad i gradovi koji nam se svide imaju svoje kutke u kojima se ne osjećamo dobro. I to je isto dio putovanja. Batu Caves za mene su ostale upamćene više po naporu nego po očaranosti, ali i to iskustvo nosi svoju vrijednost. Podsjetnik da nisu sva mjesta stvorena da nas oduševe, ali su sva dio veće slike grada koji nam se otvara na svoj način.
Što reći za kraj? Ovaj je grad ostavio poseban trag u meni i pohranio neobičnu emociju koja se javi svaki put kad ga se sjetim. Ne znam još uvijek zašto je tako, ali boja tog sjećanja svakako je topla, premda je sklonija sjeti. Možda je godina zmije doista donijela ono što tada nisam znala prepoznati – trenutke tišine u kojima se može čuti baš sve, pa i ono što srce šapće dok ga pokušavamo nadglasati. Možda i neku želju neizrečenu u hramu. Ponekad putovanja ostave uspomene koje nisu samo slike na fotografijama, nego ogledala u kojima vidimo sebe onakvima kakvi smo tada bili, a možda i onakvima kakvi ćemo tek postati. Za mene je Kuala Lumpur ostao tiho sjećanje, toplo i sjetno, nalik melodiji koja ne prestaje odzvanjati, iako su njeni trenuci odavno prošli.
