Prva destinacija bila nam je Havana i najbolji je primjer tog neobičnog spoja. Osim živopisnog sjajnog površinskog sloja, tu je i druga Havana čiji se pravi karakter otkriva tek kad u nju zavirimo malo dublje. Stara Havana je prazna i siromašna, na nekim mjestima toliko derutna da izaziva tugu. Zgrade koje su nekada bile simboli bogatstva i kolonijalne raskoši sad su u stanju propadanja. Samo poneka fasada naslućuje kako su izgledale prije puno godina dok su bile u svom punom sjaju. Ipak, unatoč tome, te zgrade i dalje nose sa sobom neku svoju trajnu privlačnost i neke lijepe priče koje odolijevaju zubu vremena.
Na ulicama Havane siromaštvo i oskudica su sveprisutni. Svakodnevno gledamo redove ljudi koji strpljivo čekaju na osnovne namirnice poput kruha dok su trgovine često prazne ili slabo opskrbljene. Taj oštar kontrast između turističkog sjaja i stvarnosti svakodnevnog života običnih Kubanaca stvara osjećaj nelagode i neminovno nameće pitanja o tome kako se povijest i stanje grada odražavaju na živote njegovih stanovnika.
Moj susret s pravom Kubom
Kad sam konačno stigla u Havanu, grad koji u mašti većine turista stalno pleše u ritmu salse, dočekala me stvarnost dosta drugačija od one koju su obećavali vodiči i blogovi. Umjesto prizora ulica prepunih glazbe i plesača, susrela sam se s tišinom koja je bila skoro sablasna. Ljudi nisu plesali na trgovima niti bezbrižno mahali bokovima. Umjesto toga, strpljivo su stajali u redovima, s torbama i bonovima za kruh u ruci. Umjesto očekivane eksplozije boja i ritmova, grad me dočekao svojom stvarnošću koja je bila mnogo tiša i suzdržanija od one koju sam zamišljala. Možda je upravo ta tišina, ta praznina koja je u kontrastu s turističkim mitom, bila najglasnija od svega što sam vidjela.
Kuba je, kao često i mnoge druge destinacije, zarobljena u toj nekoj kolektivnoj mašti svijeta kao zemlja koja nikada ne prestaje plesati. Ispod te zamišljene slike postoji stvarnost koju nije tako lako uloviti objektivom fotoaparata ili bilješkama putopisa. Ljudi na ulicama nisu bili plesači s razglednica, već obični, svakodnevni stanovnici grada koji se bore s izazovima života. Često turisti, baš kao i ja, dolaze s očekivanjem da će na svakom uglu naići na spontan ples, ali stvarnost Havane je drugačija. To je grad koji nosi složenost svoje prošlosti i svakodnevnih izazova, a glazba, premda prisutna, nije uvijek na prvoj liniji.
U tom sudaru očekivanja i stvarnosti, shvatila sam da Havana i Kuba nisu ono što sam mislila da jesu, barem ne na površini. Nešto su sasvim drugačije. ono što treba osjetiti izvan turističkih staza i razglednica. I možda, samo možda, u toj tišini između očekivanja i stvarnosti, krije se prava glazba Kube.
Dolina Viñales
Havanu je zamijenila nevjerojatno zelena dolina Viñales s brojnim plantažama duhana, kave, šećerne trske i banana. Krajolici ovog dijela otoka obiluju prekrasnim bojama, od crvene zemlje, bujne zelene vegetacije do malih šarenih seoskih kuća. Dolinu smo obišli na konjima, zaustavili se na farmama duhana i kave i iz prve ruke naučili o procesu uzgoja duhana i proizvodnje legendarnih kubanskih cigara. Nevjerojatno je koliko se pažnje posvećuje svakom koraku izrade – od biranja listova, slaganja, rolanja do rezanja. Osim po svojim zelenim plantažama dolina Viñales poznata je i po strmim stijenama poznatim kao “mogote”. Mogote su jedinstveni vapnenački brežuljci koje se izdižu strmo iz ravnice poput ogromnih zelenih tornjeva. Strše visoko iz ravnog tla, često sa strmim, gotovo vertikalnim zidovima što ih čini vrlo upečatljivima. Površina im je prekrivena gustom vegetacijom, a unutar njih se kriju brojne spilje i podzemni prolazi.
Jedan od upečatljivijih trenutaka ovdje bio je zalazak sunca s vidikovca na jednom od okolnih brda. Nebo je bilo obojeno svim nijansama crvene i narančaste dok se sunce spuštalo iza mogota. Kao scena iz filma, gotovo nestvarno. Savršen kraj dana i ljepota koju samo priroda može pružiti.
Cayo Jutias
Jedan od komadića raja na Kubi, Cayo Jutias. Nepoznata većini turista, plaža bijelog pijeska i čistog tirkiznog mora, najljepša koju sam ikada vidjela. Savršeno utočište potpune tišine, mira i umirujuće glazbe valova.
Nije lako dostupna. Osim izoliranosti, dio avanture je i putovanje do same plaže. Zato drugi dio priče odlazi crvenom ljubimcu koji je zamijenio mog jučerašnjeg četveronožnog prijatelja. Nije više tako sjajan kao u svojim najboljim godinama, danas ih broji 63, može potegnuti i 60 km na sat, naravno kad mu cesta to dozvoli. Jako je bučan, ali glazba koja u njemu svira još je glasnija.
Vožnja je spora i traje dugo pa misli neminovno lutaju. Zamišljam sve avanture koje je proživio. Bio je svjedok revolucija, ljubavnih priča, dugih putovanja i bezbrojnih razgovora na stražnjim sjedalima. Njegova unutrašnjost, izlizana i izblijedjela, nosi tragove generacija koje su se smjenjivale. Puno je više od puke hrpe metala i stakla. Pravi je čuvar povijesti i živi primjerak muzeja kubanske kulture. Usprkos nedostatku svih sigurnosnih standarda, niti u jednom trenu se nisam osjećala nesigurno. Ovih dana to je jedini način prijevoza u većini dijelova Kube. Nova dimenzija putovanja. Do komadića raja.
Na Kubi su automobili poseban doživljaj. Stari Chevroleti, Buicki i Fordovi iz pedesetih godina voze ulicama Havane u bojama koje su odavno izblijedjele od sunca. Svaki od njih ima svoju dušu, prepravljen, zakrpan i oživljen bezbroj puta, često s dijelovima koji ne pripadaju ni istom modelu ni desetljeću. Kubanci su odavno postali majstori improvizacije – mehaničari, umjetnici i čuvari povijesti u isto vrijeme. Dokaz su da se i iz skromnosti može stvoriti nešto trajno. Kad prođu ulicom, teško je ne zastati i diviti se. Vožnja njima nezaobilazni je dio doživljaja grada. Postoje i ture razgleda starim kabrioletima, svaki u svojoj boji i s vlastitim karakterom. Teško je odlučiti u koji sjesti, kojeg odabrati. Komadić sjaja u vremenu koje kao da je zastalo.
Trinidad
Buđenje u novom mjestu s novim zvukovima susjedstva. Stigli smo u Trinidad. Najposjećenije je mjesto na Kubi nakon Havane, uvršteno na UNESCO-v popis svjetske baštine. Pravo šarenilo krivudavih ulica, sve su popločene okruglastim kamenim oblucima, a po njima ravnopravno prolaze automobili i konjske zaprege. Sve izgleda kao nekad, odaje dojam kao da je vrijeme ovdje stalo. Kuće su niske, šarenih pročelja, s velikim prozorima i neobičnim ukrasnim rešetkama. Većina ih ima krovne terase s lijepim pogledom na mjesto i obližnje more.
Zanimljivo je ponekad baciti pogled kroz prozor u kuću ili dvorište i vidjeti kako ovdje izgleda život. Naš dom u Trinidadu je sjajan, autentičan, sav u živim bojama. Jednako sjajni su i domaćini, gostoljubivi i dragi. Doručkujemo na terasi obrok kojeg su nam brižno pripremili. Sunce obasjava crvene krovove i šarene fasade. Ovdje bih mogla sjediti satima. Ali žurimo dalje. Obližnja plaža Ancon još je jedno rajsko mjesto za uživanje u mekom pijesku i tirkiznom toplom moru, uz palme i brojna stabla mangrova. Ovdje je lako zaboraviti na vrijeme.
U večernjim satima lampe Trinidada romantično obasjavaju ulice, a lagani povjetarac s mora donosi osvježenje i miris soli. Prema preporuci domaćina naručujemo Canchancharu, koktel koji potječe upravo iz Trinidada. Osvježavajuća je mješavina ruma, meda, limuna i vode, a poslužuje se u neobičnim glinenim čašama. Jedan je od najstarijih koktela na Kubi. Još je jedan autentičan komadić mozaika kojeg ovdje slažemo.
Cayo Guillermo
Naše novo odredište za sljedećih par dana je Cayo Guillermo i poznata plaža Playa Pilar. Cayo Guillermo je maleni tropski otok na sjeveru Kube, u zaljevu arhipelaga Jardines del Rey. Poznat je po neizmjerno lijepim plažama sitnog finog bijelog pijeska i toplom, tirkiznom i potpuno prozirnom moru, po koraljnim grebenima, kolonijama ružičastih flaminga i pelikana i, naravno, po romanu Starac i more u kojem Hemingway spominje baš Playu Pilar, a navodno je upravo ovdje on sam provodio puno vremena. Jasno je i zašto. Idealno je mjesto za potpuni odmor i uživanje.
Ležeći na plaži, s pogledom na beskonačno more i slušajući samo umirujući zvuk valova, lako je shvatiti zašto je baš ovo mjesto bilo inspiracija velikom Hemingwayu. Ovdje, na rubu svijeta, svakodnevni problemi se čine dalekima, a vrijeme kao da malo staje, ostavljajući prostor samo za sadašnji trenutak.
Varadero
I zadnja destinacija na čarobnom otoku – Varadero, najpoznatije ljetovalište Kube, smješteno na sjevernoj strani otoka, na poluotoku dugom dvadesetak kilometara, s nepregledno dugom pješčanom plažom i toplim tirkiznim morem. Ugodna nam je promjena nakon puno kilometara loših cesta koje smo morali prijeći od otoka Guillermo.
Varadero je pun luksuznih hotela i resorta i hrpe turista koji dolaze ovdje, a da pri tome ne posjete niti jedan drugi komadić Kube. Plastične narukvice koje bojom označavaju hotel u kojem su smješteni, all inclusive odmor i kokteli u nemogućim bojama. Sami grad mi nije ostavio neki poseban dojam, ali priznajem, nešto u toj beskrajno dugoj pješčanoj plaži ipak je razbilo moju ravnodušnost. U udobnoj ležaljci uz šum mora, uz ukusnu morsku hranu, svježu i jednostavnu, savršenu u svojoj nepretencioznosti, bilo je lako uživati i stvoriti mir u glavi prije povratka u stvarnost. Nakon ostatka Kube nije nadmašio očekivanja, ali poslužio je kao topla, tirkizna oaza za opraštanje s otokom koji će mi još dugo ostati u mislima.
Destinacija je ovo koja svakako tjera na preispitivanje i otvara pogled prema onome što često uzimamo zdravo za gotovo. Potiče da uočimo ljepotu u nesavršenosti i osjetimo strast u svakodnevnom životu. I na kraju, nije važno koliko smo mjesta obišli, već koliko smo ih srcem doživjeli. Kuba mi je iznova pokazala da se najveća putovanja događaju unutar nas samih kad dozvolimo iskustvima da nas promijene i obogate na načine koje nismo mogli ni zamisliti.