Phu Quoc još nazivaju smaragdnim otokom. Iako se nalazi u Tajlandskom zaljevu blizu obale Kambodže, otok pripada Vijetnamu. Dobro je povezan s kopnom brojnim zračnim linijama. Prepun je lijepih pješčanih plaža, a polovinu otoka čini nacionalni park s planinama i džunglama. Ustvari je idealan za odmor nakon dva tjedna putovanja od sjevera do juga zemlje. Dolaskom ovdje obilaske smo sveli na najmanju mjeru i prepustili se odmoru na plaži, udobnim ležaljkama, finoj morskoj hrani i svježim voćnim sokovima.
Oaza mekog pijeska
Ovdje dani ne traže planove ni žurbu. Samo prisutnost. I možda je to ono što odmor stvarno i je, ne toliko bijeg koliko povratak sebi. Na mjestu gdje valovi brišu tragove u pijesku jednako lako kao što brišu misli koje ne trebamo nositi dalje.
Phu Quoc nije pokazao ništa posebno novo. Vidjela sam ljepših plaža, urednijih gradova, impresivniju prirodu, probala ukusniju hranu. Ništa ovdje nije tražilo divljenje ni slike za razglednicu. Ništa nije iskočilo da bi se moglo opisivati u superlativima. Ali je svejedno imao ono najvažnije – prostor za mir, za tišinu, za odmak od svijeta. A to je često najvredniji dar.
Možda se najbolje što o Phu Quocu mogu reći ne može prenijeti riječima. Fotografije mogu zabilježiti pijesak, valove, zalaske sunca, ali ne mogu prenijeti osjećaj mira koji prostor ostavlja, tišinu koja liječi i odmor koji tijelo i misli upijaju. I upravo taj dojam, tih i nenametljiv, ostaje s nama dugo nakon što su valovi utihnuli.
Bio je ovo savršen kraj putovanja po Vijetnamu, duga i tiha pauza nakon svih doživljaja koji su se nizali danima. More je donijelo onaj poseban mir koji dolazi kad sam već umorna od putovanja, ali ispunjena svime što sam vidjela i doživjela. Dani su prolazili polako, u ritmu valova i bez potrebe za žurbom. Trenuci kad sve sjeda na svoje mjesto.
Kada pogledam unatrag, svaka stanica ovog putovanja, od užurbanog Hanoija, maglovitih jutara Ha Long zaljeva, rižinih polja Ninh Binha, meditativnih hramova Angkor Wata i bučnih ulica Saigona, bila je poput niti u istoj priči. I svaka me naučila nešto novo o svijetu i meni samoj. Upravo je to ono najvažnije što putovanja učine – ne mijenjaju svijet, ali promijene nas. Nauče nas gledati šire, osjećati dublje i biti zahvalniji za ono što imamo. Dio mene zauvijek ostaje ovdje među ljudima, mirisima, bojama i sjećanjima koja će me još dugo podsjećati da svijet, koliko god bio nepravedan, još uvijek zna biti beskrajno lijep.
